Prastara kovačnica u zaseoku Savići, u blizini granice sa Crnom Gorom, još uvijek prkosi vremenu. Mještani je, na staroslovenskom, zovu viganj. Iz druge je polovine 18. vijeka.
Temelji su joj od kamena, a zidana je ćerpičem zalivenim zemljanim malterom od ilovače, a pokrivena klisom, odnosno drvenim daščicama, na četiri vode.
Klis je autentičan i, iako je obrastao mahovinom, i to podebljom, vidljiv sa sjeverne strane.
Kako kaže vlasnik, ovo je zasigurno najstarija kovačnica u ovom dijelu. Sa tom činjenicom ponosi se sedamdesetosmogodišnji Miloš Dušana Aćimović.
Kovanjem se bavio i Milošev otac Dušan, djed Čedomir, solunac, i Čedomirov brat Dragić, takođe solunac, pa pradjeda Ranislav, i još desetak generacija njegovih predaka za koje zna iz sačuvanog rodoslova.
Miloševi preci su svojevremeno imali tri istovjetne kovačnice. U njima su iskovali na stotine komada raznovrsnih borbenih noževa, jatagana, handžara, sablji, bojnih sjekira, gvozdenih glava za topuze i šiljaka za koplja od najkvalitetnijeg čelika.
Po Miloševom kazivanju, tokom buna pod kapetanom Kočom, 1787. godine, i voždom Karađorđem, sve tri kovačnice radile su danonoćno. Pored ukućana, koji nisu mogli da izrade toliku količinu oružja, zaposleno je i podosta kovača iz okoline.
Pored oružja trebalo je iskovati i druge narudžbe: potkovice za konje i volove, raonike, klinove, sjekire, motike i druge alatke. Danonoćno su duvali mjehove u kovačnicama, raspirivali ćumur na kome se grijalo gvožđe, zatim iskivalo i presavijalo više puta, pa iznova iskivalo, oblikovalo, kalilo i oštrilo na tocilo.
Posebno za jatagane, handžare i sablje, koji su se morali presavijati i iskivati do šest puta da bi bili savitljivi i nelomljivi.
Poslije buna, ustanka i ratova, kada su Turci protjerani iz Srbije, obične potrepštine seljana iz obližnjih sela kovači Aćimovića stizali su da porade sami.
Od stalne lupe čekića, zvonjave nakovnja, struganja tocila i šištanja usijanog gvožđa pri kaljenju u hladnoj vodi niko nikoga nije mogao dobro čuti, pa su se nadvikivali.
Na ženama je bio najveći teret. Trebalo je zamijesiti toliko hleba, a da ne pričamo o drugoj hrani koju je trebalo pripremiti.
Djeca, i muška i ženska, od jutra do mraka čuvala su nemala stada ovaca, koza i rogate stoke. To je bilo neizvjesno vrijeme, sve do kraja Drugog svjetskog rata, ali je zadruga Aćimovića sve to dobro podnosila.
Kada se podijelila na više samostalnih domaćinstava, sve je bilo lakše. U kući Dušana Aćimovića i njegove supruge Desanke, pored oca Čedomira i strica Dragića, koji je ostao sa njima, poslije rata izrodila su se djeca, od kojih je dvoje umrlo. Kćeri Vida, Milica i Jelica kasnije su se poudavale i otišle svojim putem.
Sa Dušanom je ostao sin Miloš, koji se oženio Milenom i sa njom izrodio troje djece: Gordanu, Ljiljanu i sina Milana. Poslije su se i Miloševe kćeri poudale, a sin Milan se zaposlio u Krušiku.
Potom se 2007. godine, u oktobru, nenadano sa ovog svijeta preselio i Milošev otac Dušan, stogodišnjak, tako da su od nekada velike porodične zadruge Čedomira i sina mu Dušana Aćimovića u staroj okućnici ostali još Miloš i supruga mu Milena.
Ovo pripovijedanje je nesumnjiv uzor kako su u teškim vremenima turske okupacije, srpskih buna i ustanaka preživljavali naši stari i, pored svoje muke i nesreće, davali doprinos vojevanju za slobodu.
Nadamo se i da će ova životna priča o prošlom i sadašnjem životu jedne čestite porodice čuvenih kovača, predaka Miloša Aćimovića, na svoj način popuniti još jednu kockicu u mozaiku srpskog etnosa i trajno ostati ovjekovječena za buduće generacije.V. LAZAREVIĆ